|
|
| < | ožujak, 2007 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Smij se i onda kad bi plakati htjela.
Smješkom ublaži bol što se u srcu skriva.
Jer tako se mora pred ovim svijetom koji u tuđim suzama uživa!!!
Glavni urednik: Brooke7
Kapetan: Diddlina 7
duša bloga: Zvijer007
''Na ramenima mi 2 anđela sjede
Čuvaju me od nesreće i bijede
2 anđela danju,noću rade
Paze da mi neko sreću ne ukrade.''
Ponovo....
Kriva sam,
pred Bogom i pred ljudima,
takva mi je sudbina,
ne misli da ponosna sam
na to što nisam
anđeo,
kad zavodim, ne zavolim,
kad prevarim, ne zažalim,
al samo tebi sanjam da se vratim ponovo...
Voli me iz inata,
voli me bez ostatka,
voli me bilo gde sam
baš takvu kakva jesam.
Voli me kad me nema,
voli me pored svega,
voli me kad nijedan baš
razlog za to nemaš
ponovo, ponovo,
pred tobom grešna stojim
ponovo, ponovo,
za tvoju ljubav molim
Evo me,
slobodno mi kaži ne,
zaboravi me ili se navikni da nemam krila
nikad nisam bila
anđeo,
kad zavodim, ne zavolim,
kad prevarim, ne zažalim,
al samo tebi sanjam da se vratim ponovo...
Voli me iz inata...
Jednostavno imam potrebu ovu pjesmu posvetiti jednoj osobi...ako se ta osoba ikad sjeti i dođe na ovaj blog te pročita pjesmu, možda dođe do nekih promjena...Pjesma se zove Stari moj a izvodi ju naravno legendarna Crvena jabuka. Pa frendice moja draga nadam se da ćeš shvatiti što je pisac htio reći i što ja želim reći...
O gdje si sada
Stari prijatelju moj
Po kojem moru ploviš ti
I gdje su sada
Naše bivše djevojke
Koje smo nekad voljeli
Uz gem il' dva
Ti i ja
I sve će proći stari
Prijatelju moj
Sve naše tuge radosti
Sve važne stvari
Će nam biti nevažne
I ostaćemo samo mi
Uz gem il' dva
U starosti
Neka ove noći čaša
Prazna ostane
Jedna za tebe
Druga za mene
Neka ove noći pjesma
Tuga postane
Pjevam za tebe
Ti pjevaj za mene
Stari moj
Da l' ćemo moći
Jedan drugom priznati
Sve greške i zablude
Pod murvom ću te
Jednog dana čekati
Kada snage ne bude
Uz gem il' dva
Ti i ja
O gdje si sada
Stari prijatelju moj
U kojoj luci tražiš spas
Svega će biti
Na ovom svjetu blesavom
Samo neće biti nas
Uz gem il' dva
Nikada....
brooke7
Sjedila je baš onako kako svaki dan sjedi,u isto vrijeme,u istom bircu.Pila je kao i obično čašu mineralne i uz to čašu rakije.Smijala se karakteristično baš kako se samo ona smijala,bila je decentno namazana baš kao njen život.Raspustila je kosu jer znala je da on dolazi.Bila je čudno lijepa i baš ta osobina činila je njenu pojavu neodoljivom.Uvijek kada bi primjetila njegovu modru jaknu na vratima zapalila bi cigaru,iako inače ne konzumira nikotin.Povukla bi dim i izbacila ga,znala je da je u magli dima još posebnija.Sviđalo joj se kako njen žarko crveni ruž ostaje na filteru cigare.Pogledala ga je krajičkom oka i mahnula glavom,onako potpuno nezainteresirano iako je u njoj nešto strašno gorilo.Ostala je sabrana i spremna na daljnje razgovore i glasan smjeh,koji kao da je ispunajavao prostoriju.Nije ostala nezamjećena,i znala je to,ali nije željela dati na znanje da i ona može zamjetiti.ON i skupina njegovih i njezinih prijatelja sjeli su za stol baš kod nje.Igrom slućaja raspored je bio takav da su sjedili toliko blizu jedno drugome da je pomislila da će je pogled,ili možda snažni otkucaji srca izdati.Počeli su pričati,gledala ga je ravno u dušu,a da to nije ni slutio,ili mu je možda bilo negdje u podsvjesti.Razgovor su počeli sa karakterističnim pričama,baš kako razgovor uvijek počinje,no kako su minute otkucavale i sati prolazili,prerastalo je to u inteligentni apsurd,u priče o kojima niko nikada nije pričao,u nešto što je najviše voljela kod njega,iako nesvjestan pokazao joj je dušu.Bila je to duša zaigranog dječaka,koji još uvijek vjeruje maminim rječima.Vrijeme je nesmetano prolazilo sve dok u jednom trenutku nije rekao da sutra odlazi.Pokušala je ostati sabrana,ali neuspješno.Onako kroz kapljice vode koje su se tek nazirale u njenim očima odlučila se oprostiti od njega.Ali za nju to nije značio zagrljaj ili poljubac.Uputila mu je najljepši pogled,pa nek ju zaboravi ako može.Nije više razgovarala s njim,prikrivena ljutnja činila je njeno lice još ljepšim.Okrenula je glavu i nastavila sa samo njoj svojstvenim smjehom,baš kao da ništa nije ni bilo.Otišao je s jutrom,nije se okrenuo,baš zbog toga ga je i voljela,znao je ostavljat i prikriti svoje suze.I vjerojatno nikada neće saznati njegove osječaje,ali pretpostavit ćemo da su bili slični,ili možda identični njenima.Živoz ide dalje,a ako je pretpostavka točna,rješiti će se i ova čudana misterija dvoje naizgled hladnih ljudi.Susjedstvo je za nijansu hladnije bez njega,ali nije ona tip djevojke koja tuguje.Ako je sretneš,po osmjehu ćeš je prepoznati.
Uvijek sam mislila, mene neće snaći takva sudbina. Trudila sam se da nikad ne osjetim bol...nikad dopustila nisam da budem ostavljena. Smatrala sam da je bolje ostavljati nego biti ostavljen. Kako se kaže:''Za sve postoji prvi put'' tako se i meni to dogodilo. Vratile su mi se sve moje laži, varanja, ostadoh sama, ostavljena. Zatečena u nepoznatoj situaciji nisam znala šta da radim....ponosna kakva jesam, bila i ostala, ponašala sam se kao da mi ništa nisu značile njegove riječi, sječam se i sad kakvu su mi bol nanjele. Srce mi je slomljeno ostalo i postalo prazno,tako pusto, samo...Oduvijek sam bila čudna biljka. Nitko nije mogao vidjeti moju unutrašnjost i prave osječaje. Izgledala sam kao bezosječajna i jaka osoba....nitko nije ni pomislio kakva sam zapravo! Ipak kao što rekoh stigla je i mene takva sudbina.Sad shvačam da sam sama sebi najviše naudila. Kao što čovjek stvori sliku druge osobe kakva njemu paše, uveliča njegove sposobnosti, dobrotu i svako krivo ponašanje opravdava...tako sam i ja, ipak logično je da to radimo jer smo...zaljubljeni. No ni sad neznam dali sam bila zaljubljena ili sam jednostavno tražila potporu i samo to uzbuđenje i povezanost su me natjerale da to pomislim. BIlo je ljeto, more i sunce je pržilo, previše stupnjeva! Svako ljetovanje ima neke svoje tradicije a naše se vjerojatno kao i večina ostalih sastojalo od cuganja , izlaženja i zajebancije. I prije sam vidjela te prekrasne oči kako me gledaju ali sad su imale drugačiji pogled ( i dalje se uvjeravam da nije alkohol u krvi kriv za taj pogled)...koji me jednostavno probio! Samopouzdana ko i uvijek (iako nemam nekog pretjeranog razloga biti...) naravno napravila sam prvi korak... započeli smo razgovor i nastavili ga izvan birca, sve je bilo savršeno. Bio je drugačiji od ostalih, samo je htio pričati, pokazivao je interes za mene i moje mišljenje o svemu! Možda je baš u tom trenutku postao još veći u mojim očima....Gledala sam ga sa znatiželjom-koja li će slijedeča tema biti...i uvijek me iznova iznenadio. Dani su prolazili, mislila sam bit će od toga nešto....ipak bili smo posebni! U šali kako smo sami zaključili, na svijetu postoje dvije savršene osobe...jedna muškog a jedna ženskog roda ...mislim da je očito da smo to bili mi. Tako je on rekao, jer ja pak nisam htjela pokazati da mi je stalo i da to i sama mislim...to mi nije bila navika. U tih par dana proživjeli smo kao neki parovi u godini dana....prevaru, pa njegovo ispričavanje, moju netoleranciju i ljutnju...al kako sam se mogla ljutiti na te prekrasne oći ...i još ljepši osmijeh...Napravila sam največu grešku u svom životu. Zgazila sam svoj ponos i prešla preko nečega do čega sam rekla da nikad neću. I opet smo mi zajedno čekali jutro, gledali zvijezde i uživali u blaženoj tišini...kako svaka priča završava tako je i ova. Moru i ljetovanju je došao kraj, pa tako i svim njegovim obečanjima i lijepim riječima...Nikad nisam niti ću saznati koja je bila svrha svega toga...ionako ništa nije dobio s tim!
brooke7
Nikada nitko ne ostaje,svi žive u strahu od jedne osobe koja im poklanja previše ljubavi da bi ostalo i za sutra.Ti konstantno bježiš,bojiš se vezanja,užasava te pomisao da netko može voljeti tvoju naizgled iskrivljenu moralnost.Ti dobro poznaješ strah,ali čuvaš ga negdje u dubini,ne poznaješ poraze jer nikada nisi vodio pravu bitku,bojiš se samoće ali nikada mi to nečeš reći,vjeruješ u bajke a prestao si ih živjeti.I zato će ovaj put ONA otići.Otići će sasvim iskreno,bez puno suvišnih rijeći.Biti češ povrjeđen jer navikao si se da si ti taj koji odlazi,a navika je prokleto zeznuta stvarčica.Zapitat češ se,ali na tvoje pitanje odgovor nećeš dobiti.Ona je ta koja će promjeniti laž u istinu,ali ne zadugo.Sada kada nikoga nema ti ne želiš tražiti,samo čekaš i opet radiš istu pogrešku.Iako misliš da si nešto naučio tvoj ponos ti ne dopušta da učiniš naučeno.Pogreška za pogreškom tvoj se život pretvara u kaos iz kojega je izlaz i više nego težak.Sada više nema ni ponosa u tvojim očima,ali ti opet ostaješ pri svome,tebi je blesava poslovica koja kaže da je povijest učiteljica života.Pošto ti je ponestalo aduta u rukavu,mislim dječače da je vrijeme da počneš vjerovat u čuda kako ne bi ostao tek još jedna sitna duša na ovom tlu mnoštva ljudi............
Zvijer007
Možete li se zakleti da ćete zauvijek ostati samo prijatelji ?
Sjetih se te teme i kako nikada nisam dobila konkretan odgovor na to pitanje tj. dobar argument ljudi koji se slažu da postoje, opet počinjem temu....
Da krenem od početka...imala sam frenda, nas par cura i duplo vise frendova...cijela ekipa...no uvijek je tu bilo nekih koji su jednostavno provodili više vremena zajedno, dopisivanja, djeljenja tajni, svega...misleći bit ćemo mi frendovi, al samo to prolazili smo kroz sve...Tada je došlo do raspada tog dugog prijateljstva i to iz glupih razloga....Od tad sam malo skeptična prema tome m-ž prijateljstva i u njihovo postojanje gubim nadu. Nikad nisam nit ću sad tvrditi da je to u praksi nemoguće al smatram da sad u ovim godinama(...) jednostavno pravog,onog iskrenog prijateljstva kad znaš da imas nekoga koji će uvijek biti uz tebe i razumijeti te u svakom pogledu baš i ....nemože biti. Uvijek je tu neka međusobna privlačnost zbog koje može doći do prepreka i raspada...jer trenutačno su naši interesi drugačiji...Možda griješim al svatko ima pravo na svoje mišljenje...pa dozvolite da čujem Vaše....
brooke7
Budim se na inicijativu tvoga glasa.
Mamurna od sna gdje nisi bio realnost.
Ne želim sanjati više, zabluda bi me mogla obuzeti i uvjeriti da ovo sve možda i je san.
Volim tvoj jutarnji pogled i obraze na kojima se nazire crvenilo,
tvoje usne spremne da prihvate moje u svakom trenutku.
Fascinira me to što si pored mene jednostavno ne dopuštaš san.
Što budan čekaš na moje ponekad i ne tako zanimljive zaključke,
na moj poljubac koji nije uvijek rekla bi potpun, moj pogled koji ponekad ne želi gledati.
I još uvijek dijete u meni dopušta mi da vjerujem u bajke.
Želim biti najneobičnija princeza, ali tvoja.
Želim da imamo dvorac, nemoguče konstrukcije, ali naš.
Ne želim da bajka potraje vječno ali želim da u tvom ponekad neshvatljivom srcu uvijek postojim JA.
Ne znam kako će se vama ovo svidjeti ali mene je baš dirnula u srce :)
Zvjerice carica si!!
brooke7
Život je niz borbi.Surova stvarnost nas upućuje na ne tako ljepu budućnost.Materijalne i površne stvarčice nam oduzimaju pravo na sreću.Ideali su postali izmišljotine kako bi život učinili zanimljivijim.Ljudi više ne vjeruju u individualnu snagu.Niz takvih crnih,rekla bi činjenica,dovodi do toga da svoje stavove stavljam pod jedan veliki upitnik.Ali vračam se na naslov i na istinu ili možda iluziju na koju čekam već duži vremenski period,odnosno od onog trenutka kada je moja mama snažno zavrištala da ju je gotovo čula cjela bolnica,da ne duljim,cjeli moj život.Oduvijek sam smatrala da je ona poslovica "važno je sudjelovati" nerealna,lažna i površna.To vodi do toga da je i u životu samo važno sudjelovati.Zbog toga se i događaju ovakve stvari,ljudi žive eto tako samo da žive.Postali su pasivni promatrači,u očima im je umor,kao da čekaju kada će ovo sve proći.Ljudi više u ništa ne vjeruju više im ništa nije moguće,prestali su biti djeca.Izgubili su sebe u potrazi za idealima i sada gledaju tuđim očima,misle tuđom glavom,žive tuđi život.I ljubav je postala isprazna,napamet naučena te ne zaslužujemo da je zovemo njenim imenom,nazvat ćemo je "TO" ili "ONO",bolje ono,jer ono je gledano u gramatičkom smislu nešto dalje od to,a "ONO"je postalo dalje od daljeg.
Zvijer007
Mali je čudo.Ne samo zbog baratanja i izuzetne motoričnosti veći nevjerovatne želje za upornim košarkaškim treningom.Mora se dogoditi zaista nešto nepredvidljivo da DRAŽEN ne postane veliki košarkaš,govorili su još kada je bio dječak.Često su mu govorili "stani,pričekaj druge",on je tvrdoglavo,te najčešće uspješno ulazio među trojicu i poentirao.Treninzi u klubu mu nikada nisu bili dovoljni,te je dodatno trenirao i nije propuštao partije "basketa"u svojoj Preradovićevoj ulici.Kada bi osjetio da ga šut ne služi,budio se prvim oglašavanjem pjevaca te je u praznoj dvorani dok su čistačice obavljale svoj posao,znao šuitirati i do 200 lopti.Zoran Slavinić ga je prvi stavio među dvanaestoricu,usprkos tome što su svi govorili kako je mlad i nespreman.Moka je izjavio."Nema više mjenjanja dvanaestoga igrača,to je DRAŽEN.Ne želim više slušati ni mudrovanje u stilu Dražen je još premlad,štetit će mu to.Nema tu mlad ili star.Nego jesi ili nisi,a Dražen već jest.On će nema sumlje biti velik igrač."Posljednje utakmice igrao je u svom najdražem dresu,Hrvatskom dresu.Iako ne tako važne utakmice,on je igrao svaku kao da mu je posljednja,možda je slutio.U igri se najbolje razumio s Vrankovičem i Rađom,NBA tercet znao se zabaviti i u brojnim satima dokolice.Nakon utakmice Hajduka i dinama kada su bjeli osvojili kup morao je"izdržati pritisak"ove dvojice.Zavezali su ga za krevet,Vranković ga je"triskao" i vikao "gazi,gazi purgera",cerio se od smjeha,nije mogao doći sebi od smijeha.Bili su klapa.Posljednju utakmicu protiv Slovenije odigrao je punim gasom,nije kalkulirao iako je mogao.Igrao je kao da utakmica odlučuje o europskom zlatu.Zadnje koševe za najdraži dres postigao je iz slobodnjaka kada smo gubili 5 koševa.Tugu je ubrzo smjenila spoznaja da će za nekoliko dana opet biti u svojoj domovini.Trebao je biti ali nije.Te noći nitko nije slutio da posljednji put gleda sada već legendu Hrvatske košarke.U utorak sve je potresla vjest koja ledi žile.Je li moguće?A još jučer se raspitvao što ima nova u njegovu Šibeniku,ima li kakav"mali na vidiku".Nema ga DRAŽENE.Bio je samo jedan,zbogom majstore...BIo je velik igrač dobar u svim područjima;slobodnjaci,trice,asistencije,obrana,sve je bilo njegovo,bio je rođeni vođa,lider već sa 17,bio je pobjednik od prvih dana,ali ujedno je imao i glavu,strahovitu glavu,shvačao je da ga svaki propušteni dan vodi natrag.Mrzio je gubiti,bio je borben i odgovoran,nije bilo utakmice koja mu se nije sviđala,utakmice koja mu se nije igrala.Bio je i ostat će vječna inspiracija.Naš Mozart bio je virtuoz nad virtuozima,ljubav prema košarci držala ga je do posljednjeg daha.KAŽU DA BOG UZIMA SEBI ONE KOJE VOLI,PA TAKO I DRAŽENA,NADAM SE DA I U RAJU IGRA NAJLJEPŠU IGRU!!!
Najlipšu si pjesmu o mladosti priča!!!!!!!
Zvijer007
Osam sati ujutro,ja budna,dan pomalo oblačan i potiče na razmišljanje.Slušam novog Mecka jer mi se prošli pjesma jako svidjela pa vrijedi poslušat novi uradak.Sviđa mi se(mom frendu koji mi je i spržio cd tj. mislim dvd :) ovo će bit dobra izjava).Ostadoh sama u pustom stanu,samo ja i komp...svi me napustili pa tako i moja najdraža sekica...treba se spakirala i put pod noge...ode ona u Italiju,žena luda šta ćes...
Počeo je svirati Pakito,odmah sam ga prepoznala,ništa novo uvijek isti ritam udara ,nabija...sada nemam snage za to!Odlučujem, prebacujem se ja na c.j...
Uglavnom rekla sam svojoj sis (sestri) da ću napisat post o njoj tak da se može obradovati kad upali komp u Italiji i vidi da ekipa i dalje misli na nju....cura je na pravu,1 godina,čovjek bi pomislio da će proć s 5 koliko uči ali ne ona je zadovoljna i sa 3 ipak je to pravo....nemogu joj zamjeriti ,meni je 3 u gimnaziji jebena ocjena ali to sam samo ja!Ima dečka u italiji i eto ode ona kod njega na 2 tijedna...brijem da ću poluditi,vjerojatno ću od tuge MORAT stalno visiti na beli i blogu jer bi u protivnom pukla.
Nemam inspiracije više,vidi se da ja nisam duša ovog bloga pa ću ovo privest kraju....odo probat zaspat i po mogučnosti zakasniti na prvi sat kao po običaju....
brooke7
Početak je uvijek nekako najteži,a tek započeti priču o anonimnom čovjeku teže je od težeg.Zato ću ja pisati o poznatom strancu,strancu koji mi je jednom prilikom rekao da riječima govorimo tako malo.Susrela sam ga jednog nevažnog dana,osjećala sam farsu ponovnog susreta,bilo je jasno da je nekad davno naš odnos ostao nedorečen,ali preskočimo prošlost.Pozvao me je u šetnju,moja brbljavost gušila je svaku njegovu naizgled kompliciranu riječ.Filozofirala sam suprostavljajući se sebi i svome uvjerenju da biti filozof i nije neka filozofija.zastali smo na tren,mahnuo je glavom prema obližnjem kafiću zvanom "U PROLAZU" ,sjeli smo na terasu za stol ,sasvim u kutu,gotovo nevidljiv konobaru.Počeo je onaj meni najgori a njemu najdraži dio,otvorili smo sezonu šutnje.Mislim da je trenutno nadigrao moju divlju ćud.Trudila sam se dokučiti svaku njegovu šutnju.Što ga to sprječava da mi ponekad uputi osmijeh,ili možda samo riječ? što je to unutra s lijeve strane njegova prsnog koša? Zatim mi je rekao da dobro pogledam u njegov pogled.počelo je konstantno razmišljanje sa moje strane.Bio je to tragičar koji svoju priču nikada nije napisao, koji se usudio uputiti mi pitanje postoji li modro-crvena zvijezda,čovjek koji je pogrešku smatrao velikim uspjehom.Jednostavno nije podnosio psihičku samoću,bio je čovjek čiji su postupci bili moralno iskreni i nemoralno lažni.Sada shvaćam da je moja pogreška što sam uzrok njegova nesavršenstva tražila u njemu a ne u sebi.........
STRANAC VIŠE NIJE STRANAC.........
Tišina počinje tek tada kada nastupi psihička smrt,zato mi uputi ponekad pokoju riječ,možeš i rečenicu samo se nemoj naprezat previše?????????????????????????
Pozdrav svim stranim strancima!
Zvijer 007
